Mala Madeleine, ili izgubljena djeca

Kada je krenula priča o Maddie, nisam očekivala da će ju naći. Eventualno da će naći tijelo. Ali ne nju živu. Koliko god ljudi navijali, čekali, slali mailove, slike, pričali o tome, uvijek sam imala osjećaj da je ona još jedno dijete koje je progutala noć i koje nikada neće odrasti.
Naravno, nadam se da sam u krivu.
Također, od samog sam početka čekala kada će optužiti roditelje, na temelju dokaza, ili jednostavno zato što ne znaju više što da naprave. Razmišljala sam i tome kako će se ti roditelji grozno osjećati. A i kakav će gnjev biti uperen na njih ako se dokaže da su krivi. Ako su krivi, sva potraga i kampanja za pronalaženje Maddie će se okrenuti protiv njih, jer će cijeli svijet znati kako izgledaju i cijeli svijet će ih mrziti. Više neće biti sigurnog kutka za njih. Ali ovdje ne želim pisati o roditeljima, o otmičarima, o pedofilima, o strancima u noći i babarogama, nego o djeci.

O svoj onoj djeci koja su jednom nestala i za koje se nikad nije čulo. O djeci koja služe kao roblje u tvornicama, o djeci kojoj se odrasli uvlače u krevet tokom noći, o djeci koju siromašni prodaju bogatima za hranu i sjajne stvarčice, o djeci koja to zauvijek ostanu. O djeci koju iznevjere oni veliki, odrasli ljudi kojima vjeruju. O djeci koja hodaju pistama s kokainom u žilama, o djeci koja se izgladnjuju, o djeci koja pokušavaju izgledati odraslo.
Da, svi oni spadaju u istu kategoriju kao i Maddie. Svi su oni negdje izgubljeni, možda nisu fizički nestali, ali ta djeca u jednom trenutku prestanu postojati.
Kada sam učila razvojnu za ispit, čitala sam o tome kako su se prema djeci prije odnosili. Ukratko, grozno. Mislili su da su djeca sposobna kao i odrasli, stalno ih se tuklo, nisu im davali da pužu nego su ih stavljali u metalne konstrukcije da ih održe uspravno, nekoliko puta dnevno su pred roditeljima morala moliti za oprost. Djeca su vrlo često mrzila svoje roditelje, a roditelji su mislili da će ih pokvariti ako ih grle i kažu im da ih vole.
Danas bolje znamo kako se treba odnositi prema djeci, kako ih odgajati, kako ona sama funkcioniraju. Danas većina djece ima neku vrst djetinjstva. Odnosno, imala je.
Čini mi se da je duljina i kvaliteta djetinjstva opala u zadnjih par godina. Sve je manje privatnosti, djeca sve ranije odrastaju. U modernim društvima, djeca su stalno pred televizijom, puši se, pije, drogira, stvaraju se uzori, pati se za zvijezdama, reže se zbog neuzvraćene ljubavi i kupuje se ono što idoli kažu da se treba kupovati. Ona teza da smo potrošačko društvo se najbolje vidi na našoj djeci. Dobili smo trgovačke centre, da djeca stalno vise po njima, imamo kompjutere, da stalno budu u toku, imamo televiziju, da vide što je cool, imamo mobitele, da si šalju tračeve, imamo novac, da im se kupi sve.
Svijet je postao jedan velik grad, i čini mi se da su djeca jako zbunjena u njemu. Roditelji govore jedno, a ostatak svijeta drugo. Ovo nije samo neko baljezganje, primijetila sam to i na svojoj sestri. Ona ima 14 i frendicu, vršnjakinju, koja je već dugo daleko od djevice. Prošla je puno više nego ja kada sam bila njenih godina. Meni su se te stvari događale sa 16, 17, 18.
Tako sam tužna kada vidim sve te djevojčice na ulici, kada čitam blogove onih kojima je uzor Kate Moss. Kada shvatim da sve one kojima se ostvari san da budu manekenke, glumice, slavne, vrlo često završe u klinici za odvikavanje.
Što bih dala da moja sestra sluša Spice girls! Kada su one bile popularne, bilo je u redu biti snažna, svemu reći ne, zaustaviti onoga tko ti želi nešto napraviti. Danas su idoli mahom ovisnice o alkoholu, drogama, seksu, suicidalne, izgladnjele, koje su došle tamo gdje su došle zbog skandala i golih sisa na naslovnici. Djeca traže uzore. To im se nudi. Djeca preuzimaju njihove osobine. I djeca prestaju biti djeca.

Zatim imamo djecu kojima su drugi radili ono što im se nikako ne smije raditi. Bolesni odrasli koji koriste svoju moć i svoj položaj. Uopće mi je teško razmišljati o tome što toj djeci prolazi kroz glavu dok im netko oduzima nešto za što nisu ni znala da postoji. Ta djeca misle da su kažnjena za nešto, da su nešto krivo napravila. I sva se djeca odreda boje da to ne naprave opet. I koliko se pitaju da li sva djeca dijele tu tajnu sa nekim drugim. Tu posebnu igru. I pitaju se zašto se odrasli s njima toga igraju, zar se nisu i oni osjećali tako loše i zar nije i njih bilo sram kada im je to netko radio. Koliko mora biti zbunjenosti i tuge u njihovim malenim glavicama. Teško mi je zamisliti kako neka osoba može pogledati u te njihove velike tužne oči pune povjerenja i nastaviti dalje. Koliko iskrivljen taj um mora biti! I ta djeca su nepovratno promijenjena.

Imamo i mrtvu djecu, mrtvu novorođenčad. Onu koju tek na smetlištu, zamotane u najlon, čeka mir. A kako li je tek grozno kada ti neka osoba podari svijet prepun boja, zvukova, osjećaja, mirisa, uzbuđenja, a zatim ti ga grubo oduzme. Ta djeca dobiju tek trenutak svijeta. Možda čak i umru sretna. Nikad nisu iskusila životne patnje.

Znam da ogroman broj djece nestaje svakodnevno u svijetu. Ogroman broj djece sretne ono čudovište iz priča i odvede ih na neko ružno mjesto s kojeg se nikad ne vrate kući. Kada o tome razmišljam, pred sobom imam samo sliku dječjeg malog lica i crne siluete koja ih odvodi u mrak.
Bio to stvarni mrak, podrum ili šuma u kojoj zauvijek ostanu, ili onaj mrak stvarnog života koji još ne bi trebala okusiti, isto je.
Uvijek se bojim da će moje dijete koje ću jednom imati isto tako nestati. A sve što želim je zaštititi ga od svega i odgojiti ga kao nekoga tko će pokušati učiti ovaj svijet boljim mjestom. Nadam se da je namjera dovoljna da praksa uspije.

Svakim danom gubimo sve više djece. Mala Maddie je na to upozorila, i trebamo joj biti zahvalni. Samo nisam sigurna koliko je to ljudi prepoznalo. Znam da ja jesam.
Hvala, Maddie.

14.09.2007. u 20:18 · Ostavi komentar (0) · Isprintaj · #