Etika smrti

Da upozorim prije početka. Ovo nije veseo post, niti post s kojim će te se složiti. Možda neki hoće, neki neće. Neki neće shvatiti o čemu pišem niti zašto. To nije važno. Samo ne bih željela da ovo polovično pročitate i reagirate na prvu. Razmislite malo, onda napišite to što želite. Ugodno čitanje.

Prije nekog vremena, kada sam postala svjesna smrti, i toga da ljudi ubijaju sebe i druge iz raznih razloga, počela sam razmišljati o opravdanosti tih razloga, kao i o "moći" ljudi da određuju tko će i da li će, te kada će umrijeti.
Možda sada mislite da ciljam na ubojstva, ratove, abortuse i smrtne kazne, ali nije tako. Ne želim pisati o tome kako ljudi ubijaju, već o tome kako brane umrijeti.
U svijetu gdje svi samo žele biti mlađi, gdje žele živjeti duže i gdje se toliko propagira vrijednost ljudskog života, zanemaruje se onaj dio ljudskog života koji nas čini ljudima i koji nas čini živima. Smrt. Od nje se distancira, nje se boji. A opet, velik je dio toga što radimo određen našom željom i vjerom u život poslije smrti. To je ono mjesto s kojega se zaista nitko nije vratio, a oni koje se vrate polovično su samo uzrok srčanim infarktima, ono mjesto koje je izvor straha u svakom čovjeku. Ono mjesto, možda čak i vrijeme, ili neka druga dimenzija koju mi, živi ljudi, ne možemo razumjeti, je ono u koje ćemo ući sami, bez podrške, bez znanja kamo i kako idemo, a možda toga niti nećemo biti svjesni. Možda ćemo tim "prelaskom" zaboraviti sve što smo ikada bili.

Kako crkva voli gurati nos u sve što je se tiče ili ne tiče, a i u to što je se tiče ga gura tako da nameće volju svoju i onima koji to ne prakticiraju i koje volja njena ne zanima niti najmanje, tako se ona osvrće i na smrt i umiranje, ubojstva i sprječavanje istih. Što je sasvim u redu, u jednu ruku, jer se ipak ona bavi "duhovnim" stvarima, a zagrobni život duša to svakako jest, ali to se opet radi tako da se pokušavaju primijeniti zakoni koji se odnose i na one ne-katolike. I koji ne moraju dijeliti strah od smrti, ideju zagrobnog života i ostalo kao i oni katoličke, ili druge monoteističke, zapravo, vjeroispovijesti. I na taj način, guranjem religije u svjetovne stvari, naš moral koji imamo kao osobe bez obzira na vjeru, naša etika življenja i neki smjerokazi kojima se vodimo kod donošenja velikih odluka, atrofiraju, i postaju nevažni, a na njihovo se mjesto gura onaj religijski moral, određen dogmama, kojime upravlja šačica vjerodostojnika.

Eutanazija, ili ubojstvo iz samilosti je, po mom mišljenju, baš to, iskaz samilosti. Osobi koja traži da joj se olakšaju muke to mora biti omogućeno. Inkvizicijske metode su nestale sa srednjim vijekom, a tjeranje osobe koja više nema nikakvog nadzora nad vlastitim tijelom, a koja je svjesna i zarobljena u njemu, je baš to, mučenje. Osobe oduzete u potpunosti mogu živjeti godinama, desetljećima, a svo to vrijeme one su mučene, svidjelo se to vama ili ne.
Jer kako drukčije nazvati to da te osobe, odrasle osobe, moraju vršiti nuždu u pelene, da ih moraju prati drugi ljudi, hraniti, da bi, bez tih ljudi umirali danima, jako jako sporo. I, uopće, koja je poanta života ako se nikad nećeš ustati iz kreveta, ako nećeš prošetati, ako se nećeš smijati, ako nećeš plesati, voditi ljubav, ili samo izaći i duboko i svjesno udahnuti, zadržati zrak i izdahnuti?
Koja je poanta života ako zapravo ne živiš?
Ne krivim osobe koje drže svoje voljene na životu iako oni tako pate, oni se boje gubitka, boje se smrti i za te osobe, boje se možda neke kazne, ili okrivljavanja osobe o kojoj se radi, ali najveći razlog protiv je nada. Ona nada koja nema uporište u nekom razumu, koja može ostati samo san, samo želja i samo nada. I ta nada je ubojica samilosti. Jer i najmanja mogućnost da će osoba koja leži i pati ustati i opet biti ona stara je dovoljan razlog da ideja o eutanaziji bude odbačena.
Iako, sada ne mogu tvrditi da bih postupila tako, ili suprotno, jer se u toj situaciji nisam našla i ne mogu se zamisliti u njoj. A tada, s obzirom da se radi o temi koja je, kao što sam već rekla, izvor najvećeg straha, sav razum gubi snagu, i ostaju samo emocije. Ponajprije, taj strah. Strah da bi ta osoba prije umiranja mogla reći "Zašto?". Da bismo ju ubili.
Ali, taj strah je sebičan, Taj strah je egoističan. On se odnosi samo na nas. U tom strahu se zapravo nikada ne misli na drugu osobu. U tom se strahu misli na to što ćemo MI pogrešno napraviti, kako ćemo MI biti kažnjeni, kako ćemo Mi nekoga izgubiti.
Ali, sada, dok te emocije nisu uključene, dok taj strah spava, mogu reći da podržavam ideju eutanazije. Ako svom ljubimcu možemo skratiti muke ako se muči, po čemu su ljudi manje vrijedni olakšanja, ili više vrijedni patnje? Da, danas je eutanazija dobra i plemenita stvar. Sutra, ne znam hoću li tako misliti.

Samoubojstva se ne želim dotaknuti s onog stajališta koje procjenjuje kakve su osobe koje se ubijaju, i kakve su posljedice po okolinu, te niti kakvi su razlozi za to. Želim preispitati opravdanost hvatanja osobe koja skače s mosta.
Znamo, ako se ne varam, zakonom je određeno, moramo spasiti osobu koja se pokušava ubiti. Ta je osoba u suicidalnoj epizodi, nije takva inače, treba joj pomoći.
Ali, kako mi to znamo? Da je u pitanju epizoda? Jer, najčešće nije. Najčešće se na samoubojstvo odlučuju osobe koje dugotrajno žive okružene tugom, jadom i čemerom, koje mrze sve oko sebe i sebe samog, koje ne mogu više podnositi teret svijeta i teret života. Kojima je sve to jednostavno previše. I opet, to je osoba koja pati, koja se muči, i koja samo želi da joj bude lakše. To je osoba koja je više ili manje, prebrodila strah od smrti, i odlučila da je svugdje, pa čak i tamo gdje patnje mogu prelaziti svaki naš pojam boli ili straha, bolje.
Ako osoba dođe do tog zaključka, ako shvati da joj je bolje bilo gdje drugdje, zar nije naša dužnost ipak joj to dopustiti? Da ode? Ako živi u paklu, zar nije u redu tražiti izlaz? Zar nije sebično tražiti tu osoba da se i dalje muči na mjestu koje nije stvoreno za njega, samo zato što se mi bojimo gubitka?
Da, osobe koje su suicidalne se mogu vratiti u normalan život, i čak biti sretne. Sve može biti u redu. Ali najčešće nije. Kada osoba jednom prestane piti antidepresive, koji samo zatupljuju, i sprječavaju onaj jad da dođe do svjesnog, iako je tu čitavo vrijeme i jede osobu iznutra, vrati se na staro. Tada je možda čak i gore.
Nemojte me pogrešno shvatiti, da moja prijateljica, ma i stranac na ulici, pokuša počiniti samoubojstvo, prva bih iskočila, i prva bih ga spriječila. To je odluka koju bih donijela, mislim, svaki put. Ali, nisam još uvijek načisto s njom. Još uvijek nisam sigurna radim li to zbog sebe ili zbog te druge osobe. I još uvijek ne znam da li bih ja željela biti spriječena.
Znam da se ne bih pokušala ubiti. Predaleko sam došla, previše sam prošla, i previše sam znatiželjna. Ali, sve se može promijeniti, i moj život, i moja stajališta. I okolnosti, i budućnost.

No, problem je u tome što ljudi ne razmišljaju dovoljno o tome. Kao što sam rekla, imam već neko mišljenje, koje se trudim preispitivati. Jako puno ljudi prihvaća ono religijsko mišljenje u ovom pitanju, ako se ne varam, čak i više nego u ikojem drugom. A nitko se ne zapita kakvi su motivi tih vjerodostojnika koji diktiraju moral. I koliko je taj moral suprotan od pravih ljudskih vrijednosti koje svi imamo usađene u sebe, a koje naglašavaju suosjećanje, i pomaganje. Možda će te reći da je crkva ta koja pomaže i koja suosjeća, ali nije. Ona inzistira na strogom i krutom pridržavanju pravila. Ako se kaže "ne ubij", onda se misli "ne ubij nikad", ne poštuju se i ne razmišlja se o onim finim sivim područjima, koja zapravo obuhvaćaju većinu naših života.

Mi ne živimo u crno-bijelom svijetu. Naš svijet je prepun raznih boja, koje nisu određene, tu je čitav spektar unutar onog poznatog. Postoji previše toga za odlučiti a da bi sve bilo određeno zakonom, pravilima, društvenim moralom, etikom, bon-tonom, čime god. Postoji previše toga oko čega se treba razmisliti bez uključivanja straha i bez bojazni.
Svaki život je individualan i poseban, a takva je i svaka smrt. Mi, ljudi, samo mi možemo biti humanisti. To umjesto nas ne može biti niti jedna institucija. U ovome slušajte sebe, a strah i ono čemu su vas učili odmalena ostavite postrani.

Smrt je dio života i kao takvu ju trebamo prihvatiti. I mi ćemo jednom umrijeti. I ja ću. A to želim učiniti dostojanstveno, svjesno i sa smiješkom.
Laku vam noć želim

26.09.2007. u 01:01 · Ostavi komentar (17) · Isprintaj · #