< | rujan, 2007 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Pola kile osobnog, vrećica politike, par žličica muško- ženskih odnosa, šalica stvarnosti, uz aromu one životne gorčine, a sve zaslađeno trenutcima sreće...
Kako doći do mene?
insaneabit@gmail.com
Kinky Kolumnistica
Nessin Kutak
Raymond
Kneginjica
Nessa C.
Mala Anja
Camus: Stranac
Fine: Tulipina igra
Beckett: U očekivanju Godota
Pirandello: Šest lica traži pisca
Golding: Gospodar muha
Orwell: Životinjska farma
Herbert: Dina
Hesse: Demian
Clarke: Odiseja u svemiru
Clarke: Kraj djetinjstva
Hesse: Narcis i zlatousti
Marquez: Dvanaest hodočasnika
Coelho: Alkemičar
Finne: Tulipina igra
Bach: Galeb Jonathan Livingstone
Kafka: Peobrazba
Poe: hm, apsolutno sve s njegovim imenom
Tan: Klub sretnih žena
Ljermontov: Junak našeg doba
Wells: Otok dr. Moreaua
Elin Pelin: Jan Bibijan na Mjesecu
zasada toliko...
39. Ovce i ofce, ili kako upravljati masom
38. Vraćam se
37. Karijeristica koja želi biti kućanica i obrnuto
36. Lošesusjedski odnosi
35. Prosperitet nasuprot očajanju ili kamo sam nestala
34. Magla
33. Sretna...
32. Wc papir u Pragu, ili zašto ići na putovanja sam
31. Dragi moji!
30. Što žena zna o bojlerima?
29. Kratak post o trenutnim životnim prilikama
28. Etika smrti
27. Moje nepoznate sestre
26. Zašto netko ne zaustavi crkvu?
25. Dovraga i Borongaj i vlada i fakulteti i sve!
24. Mala Madeleine, ili izgubljena djeca
23. Par riječi o bezobrazluku
22. A iz ispita sam...
21. Misija:ginekolog
20. Opet frka s putovanjem
19. Prpa me
18. Prije odlaska
17. Svemir i čovjek
16. Muškarci, kondomi, i prvi seks
15. Iva tako kaže
14. Razgovarati o seksu
13. Sindrom jahača apokalipse
12. O pušačima i diskriminciji
11. Life, oh, life
10. Putujem, putuješ. Putujemo?
9. Vjerovati? Ili ipak ne?
8. Pride, i to ponosno
7. Prepisivačica
6. Hrvati i pravopis
5. Star i glup ili mlad i znatiželjan?
4. Mors.
3. Večer, potencijalni čitaoče!
2. Ispušni ventil
1. Pokrećem blog
Mnogo sam ljuta. Mnogo.
Naime, kao što dobar dio vas zna, vjerujem, tri fakulteta se trebaju preseliti ove jeseni na Borongaj, u staru vojarnu. To preseljenje nam najavljuju već poduže vrijeme, a sad je evo došlo vrijeme seljenja.
Kao prvo, nitko ništa nigdje ne zna. Od same uprave fakulteta, koja zna neke okvirne stvari, pa do studenata koji nemaju pojma niočemu. Sve što studentima preostaje je vagati razloge za i protiv i svađati se oko istih. I praviti se da organiziramo neke prosvjede na kojima se nitko neće pojaviti jer su rokovi i ljudi uče. Svima je trenutno važnija ocjena, i s tim nemam problema.
Sad kad razmislim, možda je to bio i plan. Možda je netko rekao: "Ajmo im lijepo to objaviti kad budu rokovi, tik pred seljenje, pa se neće niti stići pobuniti". I opet se sa studentima Hrvatskih studija igra jo-jo s velikim uživanjem, ali bez neke stvarne zabrinutosti ili pažnje.
Od samih početaka nas se tretira kao studente drugog reda, mi smo na margini sveučilišta, i nikoga nije briga što je jako puno ljudi tamo došlo s prosjekom 4,7 i nakon prepuštanja svog visokog mjesta na rang listi FFzg-a nekom drugom. Ne, glavno da veliki dečki imaju riječ, glavno da se Filozofskom gradi, pazite, gradi (!) knjižnica 100 m udaljena od postojećeg NSB-a. Itko primjećuje kontradiktornosti? Ako će se FF seliti, zašto im se gradi knjižnica na mjestu gdje su sad? Hmh.
Prije nekoliko dana smo doznali da izgradnja kampusa nije konačna stvar. Ne, to je samo pretpostavka. Koliko god oni mazali oči javnosti, ništa nije do kraja zaključeno niti potpisano, kampus ovisi o dobroj volji grada u narednih desetak godina. A smještaj Hrvatskih studija tamo je samo privremena stvar. Što bi reklo- ako ideja s kampusom otpadne, SVI studenti Hrvatskih studija ostaju NA ULICI. Još uvijek ne vjerujem u to, u takvo licemjerje vlade, grada, i svih uključenih u ovu javnu obmanu.
Bit će autobusnih linija? Hoće, naravno, kad se kupe (!) busevi. A za to će se čekati.
Ako se radovi tamo nastave, živjet ćemo okruženi majstorima, bagerima, pneumatskim bušilicama, nestancima struje i vode i tko zna čime još.
Koliko sam u jednom trenutku bila optimistična u vezi svega toga, sada sam pesimistična. Još uvijek se nadam da je i to neka šala, da ćemo doći tamo, imati prostor, mir, papira u wc-ima, grijanje i slično, ali mi se svakim danom čini sve manje vjerojatnim.
I najbolja stvar u svemu tome je što više nećemo dobivati brucoše. Tko će htjeti doći na faks negdje bogu iza nogu, a po kojem još svi uporno pljuju. Naravno, bez ikakvog realnog razloga. Zar će se studenti Hrvatskih studija uvijek morati dvostruko dokazivati?
Pada mi na pamet da je ovo samo još jedan način zatvaranja fakulteta. Da nas zatuku do kraja. Ako nam se brucoši ne budu upisivali, tako će i biti. Prve generacije bolonjaca će biti i zadnje.
Žalosno je koliko je politika u sve upletena. Sve se važe, odmjerava, spletkari, računa, i ništa se ne radi bez plave kuverte. A bila sam tako sretna što se na ovom fakultetu nikad neću morati zapitati koliko me košta koja ocjena. Jer sve dobijem svojim radom.
Možda mislite da mi je žao što sam se upisala i propustila priliku na FF. Ne, nije. Nikad neće biti. Više sam nego zadovoljna fakultetom, radom, ljudima.
Ali nisam zadovoljna načinom kako se prema nama odnose.
Čak i ovdje, studenti dolaze zadnji. Neću biti toliko puna hvale i subjektivna da to ne kažem. Nas uprava ništa ne izvještava! Nikakva službena obavijest nije izdana, mi, studenti, zapravo još ništa ne znamo. A za to krivnja nije na vladi, već na upravi fakulteta.
I onda, kada se studenti stvarno razbjesne, dignu na noge, kada dobijemo studentske nerede pariških proporcija, svi će se pitati zašto.
Zato što zadnji saznajemo.
Zato što nas se ništa ne pita- od školarina do ukidanja rokova.
Zato što se ministri igraju napretka gazeći one koji trebaju napredovati.
Zato što se gleda imidž, a ne funkcionalnost.
Zato što moramo biti kao Amerika iako nemamo resurse za to.
Zato što je u edukaciju previše uključena vlada, a više se brine o tome tko koga mije, nego tko nastrada u procesu.
Zato što se više govori o onima koji imaju još 20 god života nego o onima koji su 20 tek napunili.
Eto zašto.