Star i glup, ili mlad i znatiželjan?

Naletjela sam jučer na članak u kojem jedan ukrajinac svoj dugi život pripisuje apstinenciji od seksa i znatiželje. Svo njegovo znanje svodi se na to da zna napisati svoje ime. I kaže kako je sretan što je glup. I da je veličina neznanja proporcionalna s duljinom života. Jadni mi okruženi ljudima koji prihvaćaju idiotizam za produženje života. Da je tip iza sebe ostavio tridesetoro djece kroz tih svojih 116 godina, ajde, to bih još nekako i shvatila, produženje vrste itd, ali ovako nema ama baš nikakvog opravdanja.
Poanta života mnogih ljudi na zemlji nije u kvaliteti nego kvantiteti. Što dulje to bolje. Koliko će ljudi na pitanje- da li bi radije bio revolucionar koji je uveo bolji svjetski poredak i unaprijedio svijet, ubijen u 43, ili pastir bez ikakvog znanja o sebi i svijetu koji je proživio i više od 120- odgovorili s-pastir?
Naravno, razlog za uporno ljudsko prihvaćanje toga da drugi seru po njima, i gledanje nepravde na svijetu, u susjedstvu, jest vjerovanje da će se gadno zajebat ako išta poduzmu. Treba izbjeći sukob pod svaku cijenu. Nikako ne uletiti između čovjeka koji tuče svoju ženu/dijete/psa/sječe drveće bez razloga. Mogli biste pokupiti masnicu, ostati bez pola zuba, a to je puno gore nego da se netko iskaljava na živom biću.
Ako je evolucija produkt znatiželje jedne jedinke, ili više njih, zašto i danas, nakon što smo prilično odmakli od onog sjedenja na livadi i udaranja kamena o kamen (recimo da jesmo), ljudi uporno žele ne razmišljati i zatvoriti oči pred svime?
Ali, nije tako stalno, kad pričate s odraslima- u djetinjstvu svu svi imali snove, željeli biti super-junaci, promijeniti svijet, a onda su shvatili da se to ne može, i krenuli drugim putem.
Da su svi samo nastavili s onim što su željeli, i da nisu posustali kada su im se drugi smijali, na svijetu bi bilo puno više Einsteina, Disneya, Tesla, Zagorki i svih ostalih koji su ovaj svijet učinili puno boljim.
Možda bi bilo i više pastira koji su otišli do egipatskih piramida u potragu za blagom, putem upoznali kralja, alkemičara i našli ljubav.
Ne mogu tvrditi da sam ja takva. Da se nisam na neki način pokorila društvu. Ipak sam na faksu, živim u gradu, poštujem pravila društva. Više ili manje. Oke, ona koja mi se sviđaju. Da sam živjela svoje snove, sada bih bila u nekoj kolibi u šumi, plašila izletnike koji zagađuju moje carstvo, a ponekad bih se pridružila putujućem cirkusu i žonglirala i igrala se s vatrom u noći.
Kako to nisam ostvarila, pokušavam se iskupiti na taj način da govorim što mislim, i vičem o pogrešnosti svijeta. Kao papiga, ali drukčije ionako nitko neće primjetiti. I skačem između onog koji napada, i onoga koji biva napadnut. Dajem svoj doprinos koliko god mogu, ako ne tako da ja sama proživljavam ono što želim, onda bar pokušavam ljudima reći da oni mogu proživjeti svoje snove. Možda bih trebala pokazati na primjeru, ali onda bi bila prilično odvojena od svijeta, i opet nitko ne bi čuo. Volim vjerovati da ovako činim više, možda je to glupo, i zapravo pokušavam opravdati to da nisam potpuno sretna, i da nikad neću biti, jer sumnjam da ću završiti s cirkusom ili u kolibici u ovom životu, ali ipak se trudim da nikada ne zaboravim kako sam kao dijete spremala stvari u torbu i išla živjeti u šumu s patuljcima. Ako se dovoljno potrudim, možda stvarno dođem do te točke kada ću moći reći "Sada je vrijeme da budem potpuno sretna", a tada ne želim zastati i pitati- a kako?
Uživajte

28.04.2007. u 09:32 · Ostavi komentar (0) · Isprintaj · #