Life, oh, life...

Žalosno je to, znate. U trenutku kad shvatite da ste prilično sami sve što možete reći je :a, vidi, stvarno. A onda sjedite doma, već peti dan zaredom i razmišljate što bi sa sobom, lutate netom, čitate stvari o onome što najgore utječe na vaše stanje i tonete sve dublje. Završite tako da vam se ista pjesma vrti čitav dan u Winampu i pišete post na blogu o tome kako vam je usrano sve.
Ne mogu točno shvatiti koje je bio slijed događaja koji me doveo do toga gdje sam sada, ne znam gdje počinje, ako postoji uopće neki početak, i ne znam da li je sve počelo onim jednim seksom oko božića kada se jajna stanica moje majke spojila sa spermijem mog oca. Ili je zapravo sve počelo onda kad je moja majka upoznala tatu. Tada je i slijepac vidio da to neće dobro završiti. A tko zna, možda je sve počelo s djedom, koji nije štedio remen na svojoj djeci, ili još ranije, kada su moju baku učili da bude ponizna i šuti, a mog djeda kako da šakom utjera red i mir u djecu i ženu.
To me muči. Početak. Možda, kad bih znala gdje je počelo, možda bih znala i kako bi to trebalo završiti. Dosta dugo sam mislila da je uzrok svemu moj očuh i maltretiranje kojem sam bila izložena kroz čitavu osnovnu školu, kada sam na teži način naučila da je samo osjećanje loše. Jer te zbog toga još više maltretiraju. To je njima zabavno.
Kad se samo sjetim kako sam tada bila naivna. Uvijek sam krivila sebe zato što su oni sadistička gamad koja umjesto vreće za udaranje ima mene. A ako bi im ikad išta trebalo, uvijek su znali kome se obratiti. Jako naivna. Ali, niti sada ne bih promijenila ništa. Jer to što sam im uvijek mogla pomoći i vidjeti nešto dobro u njima je ono zbog čega sam mogla funkcionirati.
A očuh je kriv jer je bio tu. Jer je bio tanak sa živcima. Jer meni nikad ništa nije mogao i jer sam ja uvijek odgovarala, zbog čega se on osjećao još manje važnim, i zbog čega su njegovi napadi bili još žešći.
Kasnije sam shvatila da sam bila pod tim terorom zato što sam uporno bila drukčija od njih. Onda sam se sjetila oca mog, ponosnog donora druge polovice gena. Hmh, da, ponosnog.
Uvijek sam se nadala da će on nekim čudnim spletom okolnosti doći i spasiti me od zle vještice u obliku dječurlije, i da će sve biti u redu. Zato nisam nikad posustala, i nisam se nikad prilagodila. Bar ne u potpunosti. Oh, da sam tada znala da će mi on bit najveće razočarenje u životu. Najvjerojatnije bih svejedno napravila sve jednako. Eventualno bih bolje iskoristila ono vrijeme koje mi je tada bilo pruženo s njim.
I tako se slažu neke stvari. Koliko su me u osnovnjaku naučili da je loše ako osjećaš jer ti se onda drugi smiju i pokušavaju te natjerati na plač (a to doista nikad nije bilo teško), toliko me moj vlastiti otac naučio da, ako nisi osoba koja me rodila, neće te biti briga za mene.
Kad je došao pubertet, i malo kasnije, došli su i moji dječaci i moji muškarci.
Negdje u ljeto 2003. smo počele tulumariti, a onda je bilo svega. Od 2003 do 2007 je prošlo samo 4 godine, meni se čini kao da je prošla čitava vječnost. Kroz izmaglicu se sjećam onim prvih opijanja, prvih brijanja. Sjećam se i onog snobovskog gada od alana koji me uhvatio negdje oko 16. Ja, zbunjeno djevojče kakvo sam tada bila, nisam imala pojma što će mi sve jedan ozbiljan poslovni čovjek (nije puno stariji, samo 8 godina) priuštiti. A tu je još i danas. Čuli smo se prije par dana. Jer bi on opet isto, a ja sam mu lijepo rekla da za glasove koji mu naređuju što da radi potraži profesionalnu pomoć. Imam osjećaj da će on biti jedina konstanta u mom životu. A bojim se i onog trenutka kada će nestati.
Znate, on ima tu neku...sposobnost...da mi se javi nakon gadne svađe baš u trenutku kada, ili imam sumnje oko trenutnog dečka, ili sam prekinula s njim, ili sam zbog nekog drugog razloga u komi, i tada sve što želim jest otrčati k njemu, neka mi radi što želi, samo da imam nekoga uz sebe. On je bar uvijek bio dobar u pretvaranju da mu je stalo.
No, naučila sam i to da on zaista nije dobar niti zdrav, niti išta drugo. Tako da, kad mi se javio prije par dana, rekla sam mu već gore navedeno, koliko god da sam mu htjela u tom trenutku reći da dođe po mene i vodi me bilo kuda....znala sam da to ne bi bilo istinito. I da mogu ja to i sama.
I, ne, mislim da u tog čovjeka nikad nisam bila zaljubljena, razvila se samo neka bolesna uzajamna ovisnost.
A moja velika ljubav...Moj glazbenik. On je bio sam 21 godinu stariji (itko kuži uzorak?). I trajalo je službeno samo mjesec dana. Neslužbeno, ja sam patila za njim još desetak, a za to vrijeme je on bez problema varao tadašnju curu samnom. Nakon toga sam ga jednostavno prerasla. Sad gledam unazad i nije mi uopće jasno što sam vidjela u ispranoj kreaturi. Naravno, još uvijek mi je on drag i uvijek ću ga se sjećati kao osobe kojoj sam prvoj rekla da ju volim. On je bio onaj zbog kojeg sam srušila dugogodišnju blokadu u sebi i rekla- neka boli, ali bar ću znati da sam živa. I na tome ću mu uvijek biti zahvalna.
Tu su i neki frendovi koji su mi bili u nekom trenutku i više nego dragi, ali sam to satrla u samom početku. Koliko god da sam malena i nezrela u srednjoj bila, toliko sam znala da nisam sposobna bit s njima u nekoj kvalitetnoj vezi i da od toga nitko neće profitirati. Danas su mi oni frendovi. Ali svaki od njih ima svoj život, i svi su mi tako daleko.
A bilo ih je još tako mnogo...onaj koji je bio prvi je ujedno i onaj koji me pokušao silovati, a tom se popisu pridružio i jedan prošle godine. Sjećam se i jednog ljepotana...seks je bio grozan, ali on je bio tako lijep...
Bio je jedan lažljivi mafijaš...eh, on mi je bio jako drag...ali je imao curu, o čemu je, naravno, lagao.
Huh, jesam li spomenula da je i alan svih ovih 5 godina imao curu?
Bilo ih je još nekoliko s curama u optjecaju. Nekoliko onih koji su ustvrdili da sam čudna, primili se za glavu i mene tretirali kao loš sitcom.
Otkad znam za sebe patim za muškom pažnjom, znam da to nije baš u redu, ali svo sam ovo vrijeme provela sama, niti jedan od svih onih tipova gore nije me smatrao vrijednom promjene, truda, čak niti toga da mi kupe čokoladu bez nekog posebnog razloga. Onaj mafijaš mi je donio paket trave, ali to ipak nećemo računati kao nešto relevantno. I tako sam se ja snalazila sama kako sam najbolje mogla, upoznala se, znam da je to doživotan posao, ali obavila sam dobar dio, znam što želim, znam točno što mi treba da budem sretna. Hajde, ljudi, recite mi, koliko vas zna recept vlastite sreće?
Ispunila sam sve svoje akademske, osobne, duhovne i ine aspiracije, a one koje nisam sam isplanirala. Sve što mi u ovom životu fali jest ruka koja će me zagrliti usred noći, netko koga ću tjerati da ide prat zube ujutro kad se probudi, netko tko će plakati zajedno samnom čak i ako je na drugom kraju svijeta.
I onda je došao zadnji bivši. I uz njega sam našla sve to. Onda je otišao. I sad sam opet u tom začaranom vrtlogu, gdje se sreća dozira na kapaljku, i opet tražim što to trebam napraviti, što trebam riješiti, koga trebam zvati, koga tražiti.
Ali sada sam došla do toga da mi apsolutno ništa od onoga što mi je bilo važno prije, što sam postigla, i što želim postići, nije važno. Pokrećem se nekim prije zacrtanim planovima, bez da znam kamo će odvesti i što će nastati od svega toga. I zaista me nije briga. Samo želim da dođe netko tko će shvatiti, tko će me podržati, s kim ću moći razgovarati (znate, razgovori sa sobom nisu tako zabavni, nedostaje...nepredvidljivosti), koga ću zvati, i za koga ću znati da će biti tu ma što se dogodilo.
Trebam to naći u sebi? Ako nastavim s traženjem, skoro ću piti kavu s nametnicima na mojim neuronima, jer sam i s neuronima već na ti, i dosta mi je više traženja u sebi!!!!
Sama sebi idem na kurac! Ja i ja smo već sve teme iscrpile, a one koje nismo, čekaju godota u obliku oca mi, i jako su blizu toga da ipak isprobaju mogu li se tim remenom objesit o to prokleto drvo.
I mrzim sve one koji mi na televiziji govore da smo samodostatni, i sve knjige koje nam kažu :"ako ne znaš živjeti sam sa sobom, ne možeš živjeti niti s nekim drugim", jer znam živjeti sama sa sobom, a sad mi treba netko drugi.
A možda sam si sama kriva. Ipak sam ja rekla : sami se rađamo, sami umiremo. Koja je poanta u stvaranju veza za života? Teško je ići protiv politike koju si sam stvorio.
Zapravo, sad nisam sigurna...možda je ipak fatalna pogreška bila u tome što sam to stajalište odbacila, i posumnjala u sebe. Da nisam, sada mi ne bi bio problem to što ću na vlastiti rođendan za dvadesetak dana ići u kino sama, a nakon toga, opet sama, jesti svoju tortu. Tortu i kino sam si obećala. Možda će ubiti monotoniju i ispraznost tog dana na koji se trebamo pretvarati da smo jako sretni.
U svakom slučaju, vidjet ćemo.
A do tada...
Uživajte

01.08.2007. u 22:12 · Ostavi komentar (1) · Isprintaj · #