Ovce i ofce, ili kako upravljati masom

Drugi post nakon dugog vremena neće biti o onome što se događalo. Neće takav biti niti treći, niti pet, možda dvadeset i peti. Ono što se događalo u međuvremenu je ono zbog čega mi ovo i treba. Treba mi odmor, treba mi udaljavanje. Trebam biti samo čista, anonimna ja.Stoga ćete mi morati oprostiti, ali ne mogu. Sada slobodno ponovno pročitajte naslov i ugodno čitanje.


Masa je jedno od najmoćnijih sredstava za postizanje onoga što želite. Ne, nije niti mač niti pero koje bi trebalo biti jače od mača. Nije. Nije niti crkva, niti bogovi, niti bolest, niti rat. To je čista masa. A onda masom postižete sve ono ranije navedeno. Za rat, za bolest, za bogove i crkvu vam je potrebna masa. I potrebna vam je osoba, ili osobe, koje će tom masom upravljati.
Čini se da s povećanjem broja osoba koje sačinjavaju masu, linearno opada njihov kvocijent inteligencije i sposobnost razumnog razmišljanja. A povećava se podložnost i poslušnost. Iako je masa uvijek uvjerena kako je neposlušna. Masa se opire. Masa je alternativna. Masa zna najbolje....Ne pasu ovce slučajno u stadima.
Naravno, ali kada se alternativna naša mladež okupi na hrpu, oni su svi uvjereni da su baš oni drugi ovce, a alternativna mladež je pobjegla iz tora. I druga je strana uvjerena u isto.
A tko je pravu? Teško je na to odgovorili. Tko je manje stado, ako su i jedni i drugi stado. Tko je pametniji? Doista, tko?
Poslužimo se metaforom. Da li su pametnije ovce koje su pobjegle u neizvjesnost svijeta, i imaju dosta dobru šansu da slete u ponor, ili one koje su ostale u sigurnosti i udobnosti svoga tora? Evolucijski, oni koji napreduju preživljavaju. Ali ako ne prežive, nego završe u ponoru, onda nemaju priliku napredovati. Stoga, da, pametnije su one ovce koje ostanu u toru ukoliko ovce koje odu umru uslijed pada niz ponor, udara groma ili dlakave verzije svinjske gripe. Ukoliko te ovce prežive i počnu se množiti, ovce u toru su ipak ispale manje pametne.
No, ovce, nažalost, izrazito ovise o vođi. I one u toru i one na rubu ponora. Kako bismo mogli nastaviti daljnju raspravu, nazovimo ovce u toru ovcama, a ovce koje su otišle ofcama. Radi raspoznavanja.
Dakle, ofce i ovce jako ovise o vođi, ili vođama. Mogle bi umrijeti od gladi/žeđi/hladnoće ukoliko se vođa ne brine za njih. E, sad, ofce same po sebi neće izaći iz tora. Neće i neće. Mora ih se jako dobro pogurati. Mora se doći iz provjerene revolucionarne mase koja je (jedva, ali ipak) preživjela ponor ili još stoji na rubu, i onda im se moraju govoriti lijepe stvari. Mora im se govoriti da ofaca mora biti više vani, jer je to napredak. Moraju se osloboditi okova tora. Mora se pozvati na bratstvo među ofcama, a zatim se svi oni koji kažu kako nema bratstva među ofcama, jer ove vani nisu ofce nego krave, moraju grubo utišati. Ofce su dobra bića po svojoj naravi, i one žele da ih krave trebaju i vole, jer su i krave ofce u srcu, a svi su ovce. One to trebaju, jer se tako osjećaju bolje. Onaj izaslanik koji još nije unaprijeđen u vođu im govori kako ih krave trebaju, jer su pred padom. Ofce moraju spasiti krave. Ofce se moraju solidarizirati s kravama. Zatim ih se tapše po glavi, a ofce ekstatično mekeću. Ekstatično, kažem! Izvan sebe su!
I tada, iako su ih ovce zadržavale, ofce demonstrativno odlaze. U neizvjesnost.
Što se za to vrijeme događalo s ovcama? One su u šoku i nevjerici. Mislim, tako ih napustiti, to nije u redu. I sada se ovce osjećaju obespravljeno. Ovaca je manje, usamljenije su, noćima im je hladnije, a s obzirom da su ofce otišle, Gazda nije sretan i donosi manje hrane. Vođa ih uvjerava kako je ostanak bio dobra ideja, i kako su ofce osuđene na propast. Ipak, nekoliko se ovaca odvaži otići za ofcama. One najčešće ne završe dobro. Vođa nakon nekog vremena postigne u pregovorima s Gazdom povratak na prvobitno stanje. Ovce su tužne, no nakon nekog vremena, Gazda dovodi nove ovce. Ovce su zaboravile da su ofce ikada postojale.
Naše ofčice za to vrijeme hodaju kišom. Ofce su jako ljute na kišu i uporno tvrde da im je Gazda trebao osigurati kišobrane za odlazak. Vođa diže strasti, te na taj način, naglašavajući nepravdu koja im, budimo realni, nije nanesena jer Gazdu nikada nisu tražile kišobran, osigurava da se niti jedna ofca ne vrati. Naravno, neke će se ofce pokušati vratiti. Ukoliko uspiju, Gazda će ih s prijekornim pogledom, ali ipak sretan, primiti natrag. Ukoliko ne uspiju...
Kada ofce dođu do krava na ponoru, već su toliko uzbuđene, toliko uvjerene u opravdanost svog cilja, da nema nikakve šanse da kažu: "J***te, nije ovo dobro. Pa kako će hrpa krava stajati na rubu provalije i očekivati da ih mi spasimo?". Ofcama adrenalin skače, uvjerene su da su ovdje kako bi spasile, kako bi pomogle, one se bore za budućnost svih ovaca i ofaca, krava, volova i kokoški! One su ofčja mesija novog doba. Gotovo se uspoređuju s drugim silaskom Velike Pufaste Ovce! (ovce to najčešće smatraju blasfemijom)
Ofce kreću pomoći! Ali, kiša pada, mrak je, mračno doba, ni prst se ne vidi, a stalno im neke proklete mušice izlijeću pred oči. Mušice pružaju potporu i daju pomoć, ali samo su kontraproduktivne. Prva se ofca posklizne i nestane uz dugo "meeeeeee....". Ofce zastanu, ali ne da se upitaju da li je u redu to što rade, nego da se pregrupiraju u još opasniju formaciju, jer su sada još uvjerenije kako moraju nastaviti! Guraju, guraju, i jedna po jedna padaju.
Nažalost, do jutra su sve ofce pale niz ponor.

Iako se na prvi pogled čini kako su ofce osuđene na evolucijsku propast, mora se napomenuti da ponekad ofce ne završe u svijetu Velike Pufaste Ovce. Ne, ne. Znate, postoji legenda da se na dnu ponora nalaze divlje ofce, koje žive i trče slobodno. Da, da. Čak se spominju i razilareni tulumi svakog trećeg u mjesecu.
No također, dno je vrlo nepristupačno. Stoga, iako ofce napreduju, njihov se napredak ne širi.
Hmh, kako god postavimo, nekako ofce nikako na zelenu granu! Možda je ipak bolje biti ovca? Zauvijek zatvoren u toru, ali bar znaš da si živ. Nije to uopće loša ideja.

Većina ljudi provede život kao ovca. I uživaju, uistinu. Neki su pak ofce, i oni uživaju. Ukoliko ih revolucija koja ih je zahvatila, u koju su uvečni, ne pošalje na dno ponora. Znate, zanimljivo je da krave iz gornje priče zauvijek ostanu na rubu ponora. Nikad se nikuda ne mrdaju. Samo stoje. Učvrstile se u stavu i tu i tamo navuku neke ofce da ga s njima dijele, ali ne završi to dobro.
Revolucionari uvije imaju iste ideje. Nikada se ne odmiču od njih. Ali pitanje je zdravog razuma znati reći kada iapk stati korak dalje od ponora. Uzmimo revolucionare kao referentnu točku. Uvijek budite korak blaži.
Naravno, postoji šansa da ćete upasti u sasvim novi svijet, ili onaj s Velikom Pufastom Ovcom, ili onaj na dnu ponora. Što nije loše, uopće. Ali nije za sve.

Revolucije s razlogom završavaju krvavo. Masa se s razlogom naziva glupom. Ne budite ofca. Ali niti ovca.
Vi također možete biti i kokoš. Ili vjeverica. Ma i vjeverica koja tvrdi da je kokoš. Što želite. Ne slijedite slijepo. Bolji ste od toga.

(No ipak, tu i tamo zaluta koja priča o ofci koja se tajnim prolazom izvukla iz ponora. Svi kažu kako je nemoguće, ali da žele čuti još. Ne znam. Kažu.)

28.04.2009. u 22:03 · Ostavi komentar (2) · Isprintaj · #