O pušačima i diskriminaciji

Večer!
Evo mene opet nakon duljeg vremena. Ne, nisam bila nigdje, pa da me to sprečavalo da se javim. Započela sam nekoliko puta pisati, ali nikako nisam nalazila temu na kojoj bih ustrajala.
Nakon toga sam došla do zaključka da bi bilo blesavo forsirati se da radim nešto što bi trebalo biti produkt inspiracije. Pa sam odustajala. Sad se osjećam...nadahnuto
Prije par dana sam se našla s jednim frendom na kavi. Meni jako drag dečko, dobar. Jedan od onih tipova koji bi bio dovoljno dobar čak i za vašu kćer. Na neki način me taj čovjek svaki put uspio deprimirati do polovice razgovora. Ali, ovaj put je bilo drukčije. Jedini trenutak kada sam bila loše volje bilo je kad sam se sjetila da moram kući u prazan stan.
Ovaj put je bilo zaista ugodno od početka do kraja. I razgovarali smo na sasvim drukčiji način.
Osjećam se starije. Zrelije. Ozbiljnije. Smirenije.
Previše se loših stvari dogodilo. Nisam znala da to može imati toliki utjecaj na čovjeka. I da će se to toliko primjetiti.
No, ovaj se post neće pretvoriti u još jedno moje baljezganje o smislu života. Mog, naravno.

Iako je lijepo dok ga imate. Život, mislim. A možete ga izgubiti na toliko načina. Ubiju vas, padne vam klavir na glavu, prerežete si žile. Pušite. U tom slučaju ste ubojica i samoubojica. Dva u jednom.
Stoga državne zabranjuju pušenje na javnim mjestima, dižu poreze na cigarete, uvode prekovremene za čik-pauze. I pušači automatski postaju građanima drugog reda.
Da, nad njima se provodi diskriminacija. A to se ne bi smjelo. Jer oni imaju prava kao i svi drugi ljudi. Kako mi dišemo, jedemo, tako bi oni smjeli i pušiti. To je ovisnost, to je dio njih.
Oni sa sobom imaju pravo raditi što žele, jer su oni i samo oni sami sebi gazde. Ako čovjeku dopuštamo da bude vegan, da odlučuje o svom liječenju, zašto da mu onda branimo da puši?
Imam frendice pušačice. I one takve zabrane doživljavaju kao napad na njih. Kako njima država može braniti da ostvaruju nešto što ne šteti nikome. Ne šteti nikome? Malo sutra.
Da li se u umu svakog pušača negdje dogodi neki kratki spoj pa ne shvaća na koji način šteti i sebi i okolini svojim pušenjem? Oni kao da ne shvaćaju. Valjda misle, ma nije to ništa, gore stvari im se mogu dogoditi. I to mi jednostavno nije jasno. Pušači znaju,moraju znati, kako je cigareta štetna, ali svejedno puše. Svugdje i uvijek.
Bez ikakvog obzira prema drugim ljudima, bez pitanja, bez najave. Ako im kažeš- smeta mi cigareta, ajde odi van, možda će to i napraviti, ali u njihovom umu sigurno neće stajati: to je napravila jer je dim štetan, nego- kuja jedna, ona mene tjera van, kako se usuđuje?
Ako ti se ne sviđa što pušim- makni se od mene, kažu. Da, ali, tko je onaj tko ima lošu naviku u toj priči?
Dobro, istina, djevojke su lijepo išle van kad su pušile zadnji put ovdje. Nije bilo prigovora, i nisam baš osjećala neku mržnju. Moram ih pohvaliti
Moji su starci pušili cijelo moje djetinjstvo. I to nekako doživljavam kao vrhunac ljudske sebičnosti i egoizma. Nikada oni nisu pomislili: da, možda su mi djeca u pravu kad govore da ih trujem. Ne, njima je ugrožen njihova komotnost, a nas ko šljivi. Oni su nas stvorili, oni nas mogu i uništiti. Ako žele. I nisu moji starci jedini koji tako postupaju, ima ih mnogo, mnogo. I onda se čude što toliko djece ima astmu.
I sad imamo bunu koja polako vri u svijetu, gdje se jadni pušači nalaze uvrijeđenima, povrijeđenima, i u svakom slučaju, oštećenima.
I meni je na pamet palo da su u pravu. Onda sam sjela i napisala ovo. Sad mi je jasno da nisu. Nimalo. Pušenje nije biološka potreba. Ono te ne održava na životu, ne produljuje ga. Ono ne podiže kvalitetu života. Ono ne pogoduje ljudima niti na jedan način. To je luksuz. Ako ti je to luksuz, uživaj u njemu negdje gdje ga drugi ne moraju trpjeti. Jer oni taj luksuz ne žele.
Pušači su prikriveni samoubojice. Svi mi imamo svoje male načine na koje se mučimo, ubijamo. Neki to rade malo drastičnije pa si prerežu žile. Neki se drogiraju. Neki peru wc domestosom. Pušači imaju svoju prijateljicu cigaretu. I nekako mi se čini da su pušači jedini koji na neki način pokušavaju još ljudi povući sa sobom. Oni si uništavaju pluća, pa to rade i drugim ljudima. Da ne budu na kraju priče sami na respiratoru.
Trenutno pušenje mogu svrstati u isti koš kao odlaganje nuklearnog otpada u obližnjem jezeru: nebriga za sebe i druge, uništavanje, sebičnost, glupost.
Žao mi je ako su se našli uvrijeđeni pušači. Ne, zapravo nije. Vi mene trujete. Ne ja vas. Vi se meni ispričajte. Kao i ostatku svijeta. I Svijetu samom.

Uživajte

25.08.2007. u 22:51 · Ostavi komentar (1) · Isprintaj · #