Moje nepoznate sestre

Već me nekoliko dana, ma i duže, muči nešto. Nešto što je, realno gledajući, dosta lako rješivo, ali ja to ne rješavam. Zašto pitate se? Eh, pa, da vas uputim.
Rođena sam u Osijeku jednog krasnog ljetnog dana, u točno 8 ujutro. Baš sam ga pogodila. Majka moja tada je imala 28 godina, posao knjigovođe na poljoprivrednom institutu, svoj stan, svoj mir, i mog tatu. A moj je tata imao malo više godina, posao vještaka na sudu, svoj stan, svoj mir, ženu i dvije kćeri. Ta žena nije bila moja mama, a ja nisam bila jedna od te dvije kćeri.
Kada sam imala oko 3 godine, išla sam u vrtić. Sa jednom od te dvije kćeri, onom mlađom. Zanimljivo, znate, ja sam znala da mi je ona sestra, ali sam i znala da je to tajna koju joj ja ne smijem reći. I nisam, što je začuđujuće s obzirom da sam imala toliko godina koliko sam imala.
Počeo je rat, moj je tata negdje nestao, kasnije smo saznale da je dobio geler u glavu, a mama, kako je bila sama samnom, odlučila je da je najbolje da odemo. Osijek tada nije bio najbolje mjesto za život.
I tako smo otišle. Put nas je vodio posvuda, u Njemačku, Mađarsku, Zagreb, ma svuda. Na kraju se majka udala za vojnika, i dobila sam sestru, 7 godina mlađu. Treću sestru.
Tek sam kasnije opet stupila u kontakt s tatom, čak sam i baku upoznala. Tada sam saznala da sam jako slična toj mlađoj sestri, kao da smo blizanke. Zanimljivo, ona čak i nije puno starija od mene.
Nakon toga, došlo je do suda, pokušavam natjerati tatu da me prizna (dobro, to sam već dobila), i tražim alimentaciju. Alimentaciju u početku nisam htjela. Onda me gadno razljutio. I sjetila sam se toga da je on vezu s mojom majkom gurao dalje. Da je na mene svjesno pristao. Onda sam odlučila da ju želim. Jer postojim, jer sam dobra u tome, i jer ju zaslužujem. Bar on ima love ko pljeve.
Više ne komuniciram s njim. Naglo je prekinuo sve kontakte samnom, imala sam gadna razdoblja u životu kad sam ga zaista trebala a nisam ga mogla dobiti. Danas ga samo želim upoznati i želim da mi objasni zašto je sve to napravio. Ali, ovo ipak nije post o njemu. Post je o sestrama.

Kako sam ostala bez kontakata sa tatom, tako sam ostala i bez nade da ću ikada upoznati sestre. A željela bih to. Upoznati ih. Ipak su mi sestre. A i stalno me kopka to kako je mlađa jako slična meni.
Zanima me kakve su, da li dijelimo slična zanimanja, da li su one nekad nesretne, da li znaju za mene, i da li ih je briga. Ne znam da li ima onih koji se mogu poistovjetiti s tim. Sa spoznajom da tamo negdje žive dvije djevojke koje su mi sestre, a koje najvjerojatnije nikada neću upoznati. Djevojke koje će jednom imati djecu koja nikada neće upoznati tetu, i rođake, a i obrnuto. Zanima me kako su odrastale one koje su imale tatu, i kakav je otac bio. Ne znam, možda kroz njih želim zamisliti kakav bi moj život bio da sam imala ikog osim mame. Da li bio bolji ili lošiji. Moja je mama jednom rekla da je pri razgovoru s tatom dobila osjećaj kao da su ga njih dvije jako razočarale, iako su sve imale, i da se možda zato boji upletati u moj život. Ne znam koliko je realno tako nešto misliti.
Znam da je starija zaposlena kod tate u firmi. Znam da mlađa studira pravo u Osijeku. Znam i kako se zovu. Navoditi njihova imena ipak neću, iako mi je palo na pamet. Nikad se ne zna tko bi mogao zalutati i što bi iz toga moglo ispasti.
A tako ih želim upoznati. I znam da mi prilika curi kroz prste. Da to mogu sad ili nikad. Jednom, kada ja budem imala svoju obitelj, kao i one, to više neće imati nikakvog smisla.

A koliko je pametno to napraviti? Nekako vjerujem da znaju za mene. Otac moj se rastao od žene, i mislim da one znaju razlog. To se uvijek zna. A i ako ne znaju...koliko bi to željele znati?
Koliko je opravdano od mene da ima samo banem na vrata ili ih nazovem i objavim svoje srodstvo s njima? Koliko mi je dopušteno upadati u njihove živote tako? I koliko to ima smisla?
Čak i kada bih imala smislen odgovor na ta pitanja, koji bi mi dopuštao i opravdavao tako nešto, ipak se bojim.
Bojim se da ću dobiti po nosu. Bojim se da će mi zalupiti vrata/spustiti slušalicu. Bojim se da će mi reći da me mrze. Bojim se da će me odbiti hladno i reći da ih ne zanimam. Bojim se da će mi reći da sam jadna i da nestanem. Bojim se da će me kriviti za razvod roditelja. Bojim se da će mi se smijati. Bojim se da će mi reći da kasnim. Bojim se da mi neće vjerovati. Bojim se da će mi dopustiti da ih upoznam, i da će se pokazati da nisu dobre osobe. Bojim da će me upoznati, i shvatiti da ja nisam dobra osoba. Bojim se svakog mogućeg scenarija.

A opet me nešto vuče njima. Ne želim se jednom osvrnuti i požaliti što ih nisam upoznala. Ipak su mi sestre, a to nosi neku težinu, zar ne?
Zaista ne znam što napraviti. Nadam se da neću propustiti priliku zauzeta traženjem tog odgovora.

22.09.2007. u 20:41 · Ostavi komentar (58) · Isprintaj · #