Sindrom jahača apokalipse

Pozdrav!

Večeras je bio jedan jako dobar Matanićev film, Volim te. Ste gledali? Ako niste, pogledajte. Zaista preporučujem.
Težak fim. Pogotovo ako ga gledate očima budućeg psihologa, koji će se baviti profiliranjem zločinaca.
Prvi put kada sam ga gledala, očito me se nije jako dojmilo to što je on svjesno išao prenositi HIV, nisam se toga niti najbolje sjećala, tada me najviše pogodio kraj. Onaj trenutak u kojem se sve čini savršeno, a onda te ubije ono što si prije bio. Životna ironija.
Sada sam malo više pozornosti posvetila njegovoj preobrazbi. Od nekog naivnog, koji je vijest govorio svima kako je stigao, uvjeren da će se svi nositi s tim savršeno lako, do monstruma.
Zapravo, sama ta naivnost na početku ga je pokopala. Da, shvaćam. Da ga je cura na samom početku prihvatila, i nekako mu pomogla, on ne bi tražio dalje. Stao bi na njoj. Ali ona je pobjegla.
Iako, niti nju se ne može kriviti. Koliko bi vas moglo ostati s tipom s kojim vam veza već dugo ne ide? Ma koliko bi vas ostalo s onim kojeg obožavate i s kim je veza fantastična? To je teška, stresna situacija. Na njoj ljudi pucaju. Naravno, postoji ona teorija da se u nevolji prepoznaju prave osobe, ali treba to sagledati sa svih strana. Prije ili kasnije, druga bi se osoba zarazila. Oni nikada ne bi imali dijete. Niti slobode.
Sad se tu mogu osobe s HIV-om osjetiti uvrijeđene. Zbog toga mi je zaista žao. Nije mi to namjera, nikako. Ne želim diskriminirati, niti bih ja svoju frendicu ostavila ako bi joj se to dogodilo. Ali, polazeći od sebe, sumnjam da bih ja mogla živjeti s pomisli da sam nekome drugome prenijela HIV. I iz tog razloga ne bih dopustila dečku da ostane uz mene. Ne znam koliko bi mi vremena trebalo da to prebolim, niti dal bih se ostavila na životu...Nadam se da to nikada neću niti saznati.
Od njega su otišli i frendovi nakon što je saznao. Njihov nedostatak educiranosti o temi je, naravno, bio presudan. Oni su se bojali tuš dijeliti. I onda su ga iznevjerili. Ostao je sam. Povrijeđen. Odbačen. Tretiran kao šugavi pas.
Pa se odlučio osvetiti. Išao je sve prenijeti njima.
I tu vidimo koliko je on sebičan. Niti u jednom trenutku nije mislio na one koji će biti pogođeni time. On nije čak postupio niti onako kako postupaju inače oni koji ubijaju i osvećuju se. Oni nekad ne žele znati da ubijaju osobe. Njihove žrtve nemaju lice. Nemaju prijatelje. Nemaju ime.
One je svoju prvu žrtvu podrobno ispitao. Upoznao ju je. Saznao je njen potencijal i njene namjere. Ona je imala i ime i lice, i prošlost i budućnost. I takva hladnokrvnost, ta jasnoća onoga što radi, ta zloća ga čine gorim ubojicom od mnogih drugih.
Zatim je našao dijete. Curicu koju prodaje majka. Ni to ga nije pokolebalo.
Zatim je napao konobaricu, ponizio ju. U svom bijesu, on je najvažniji. Kao malo dijete kojem majka ne želi kupiti čokoladu. Ono vrišti, udara, nema veze što majka nema novca za kruh, ono želi čokoladu. Razmaženo i nezrelo. Njega je život mazio, imao je uvijek para, a mrtvaci i gluposti su bili izbrisani. Kada se suočio s onim na što je trebao reagirati čvrsto i zrelo, on se pokazao u najgorem, ali istinitom svjetlu. On je životinja.
Onda je konobarica bila sljedeća. Posustao je na trenutak. Opet krenuo. Nju je poznavao čak i više nego onu prostitutku, ona je bila i inače u njegovom životu. Nju bi gledao opet svaki dan. S njom bi živio. Gledao bi ju kako zbunjeno propada i znao bi kada bi saznala o čemu se radi. I znao bi da je on to uzrokovao. I uživao bi u tome. Mogli bismo to zvati sindromom jahača apokalipse.
Stao je onda kad je čuo dijete. Onda je plakao. Onda je opet on bio taj koji pati. On je povrijeđen jer je on skoro oduzeo djetetu majku. To mu je ipak bio prevelik teret. Valjda mu je to dijete bilo dovoljno mlado. Valjda je zaista vidio lice te žrtve.
Zatim je slijedilo iskupljenje.
On se popravio. Pročistio. Shvatio što je sreća. Dobio mogućnost da kaže volim te.
No, koliko bi to trajalo? Ta sreća. Zaluđenost. Nalet optimizma. Da li bi ostao i nakon prve gripe?
Nakon nemogućnosti dobivanja posla?
Nakon što bi susjedstvo saznalo?
Ne, mislim da bi sreća nestala. Sad kad pomislim, tom se čovjeku pružila prilika da umre sretan. To je bio jedini trenutak u kojem je mogao umrijeti s osmjehom na licu. Kasnije bi on samo nestao. Umro bi indiferentan. Umoran. Tužan.
Sada je umro sretan.
I koliko ja plakala na kraju filma, i koliko se to nepravedno činilo, to je zaista jedini mogući sretan završetak- filma, ili života, kako želite.
Sve ostalo bi u stvarnosti, za njega, bilo puno negativnije. A on, koliki god egoist, koliko god loš bio, zaslužio je isto što i mi ostali. Trenutak sreće prije zadnjeg udaha.

Uživajte

27.08.2007. u 00:27 · Ostavi komentar (0) · Isprintaj · #