Opet frka s putovanjem...

Ispit prošao...dobro. Uspjela sam ispisati 8 stranica u dva sata, ruka mi otkazivala, ali sam lijepo sve riješila, i sad se nadam petici. Nadanje, ludom radovanje...
Vidjet ćemo. U međuvremenu tresem ručicom u nadi da će jednom biti ona stara.

Kao što sam već jednom spomenula, idem s djevojkama u Prag 6.10. Već je hostel (jako lijepi hostel) rezerviran, i danas smo išle po kartu za autobus. Zašto tako rano? Zato što putujemo Croatiabusom, koji, ako kupiš kartu 30 ili više dana prije polaska, daje enormni popust. Gotovo 50%, cijena povratne karte iznosi 344kn.
I tako se našla moja malenkost s jednom od djevojaka na kolodvoru, gdje smo sjedile čekajući ovu drugu pola sata. Nakon što se druga napokon pojavila, mi do blagajne (čitavih 5 m udaljene), po karte.
"Dobar dan, trebam tri karte za Prag."
"Može, recite datum."
"6.10"
(zbunjeni pogled mladolikog prodavača karata) "Ali, ja nemam karte za tada, ne mogu vam to prodati"
"Kako mi to ne možete prodati kad sam gledala na netu i zvala informacije i rekli su mi da karte mogu kupiti."
"Ali, to je jako daleko, za više od mjesec dana, nemam ja još tih karata."
"Da, poanta je u tome da je to za mjesec dana, zato je i karta najjeftinija. Postoje 4 cijene ovisno o tome kada se karta kupuje, i ova je najjeftinija."
"Ma, to nije točno. Postoji jedna cijena koja je niža, i to je ista cijena i vrijedi za karte kupljene tri do mjesec dana ranije."
"Ma, to nije moguće, zvali su me i rekli mi da je karta 344 kn i da ju kupujem mjesec dana unaprijed."
"Ne, nemoguće. Kažem vam da takva opcija ne postoji, ima jedna cijena. Ja tih karata nemam."
(ja, već vidno jako ljuta) "Ne vjerujem."
"Ako želite, odite na šalter preko, možda oni imaju."

Ja odem na šalter preko, djevojke uplašeno cupkaju zamnom, i pitam ženu tamo jel oni imaju karte. Kaže ona, da, imamo ali samo za karlovački prijevoznik. Croatia bus karte prodaje tamo. Zagnjavite vi njih, tražite šefa smjene ili tako nešto. Zahvalim se, vratim na šalter.
Na njemu me čeka mladić uvjeren da sam sišla s uma.
"Ovako, oni su mi rekli da ne prodaju karte za Croatia bus, to radite samo vi, oni ne mogu imati te karte."
"Da, znam ali nemam niti ja"
(još nekoliko minuta natezanja i toga da jedan drugoga uvjeravamo da smo mi u pravu)
"Gledajte, vi se morate uskladiti, ako sam zvala informacije, ako mi je to potvrđeno, ako to piše na internetu, to mora biti točno."
"Ne, ja te karte nemam, i ne mogu ih prodati. Mogu vam naći najjeftiniju cijenu karte"
"Dobro, koliko je to?"
"Sa studentskim popustom, 548 (valjda, ne sjećam se točno) kuna."
"Ma, dajte molim vas, nemoguće, neću platit tu kartu toliko. Gdje mogu popričati s nekim drugim?"
"Mi smo jedino prodajno mjesto."
(ja, veoma ljuta i iznervirana, želim mu skinuti glavu s ramena, ali kontroliram se)
"Valjda postoji neko vaše sjedište ili slično, gdje mogu popričati s nekim drugim?!"
"Postoji uprava, ali oni vam ne mogu pomoći."

Odustajem od razgovora s dečecom, okrećem se curama, umorna, kako od ispita, tako i od uvjeravanja. Dečec me smatra shizofrenom kokoši. Razrađujemo teoriju o tome koga ćemo zvat i na koga ćemo vikat, jel idemo u novine, i dajemo ovome epitet najveće prevare čovjeku znane.

Kad, iz svog malog staklenog prostora izlazi prodavač, i dolazi k nama.
"Ja se ispričavam, čini se da je zaista onako kako ste rekli."
(ja, veoma samozadovoljno) "A jel je?"
"Da, pogledao sam cijene i cijena putovanja 29 je 420 kn. Vaše sam pogriješio jer sam gledao samo studentske. Ali još uvijek ne znam za ove vaše."
"Postoje i one za 344 kn."
"Mogu nazvati komercijalnu pa pitati njih."
"S obzirom da si tako bio siguran u sebe na početku, sad izvoli, zovi dok ne dobijem karte."

Dečec ode i zove. Mi čekamo. Dečec se vrati i nešto piskara, još priča. Mi čekamo.
Dečec nas zove.
"Da, izgleda da vam mogu prodati karte. Cijena je 344 kn."
"Da, to sam ti i ja rekla."
"Samo će te morati doći po rezervacije dva tjedna prije polaska. To je još 20kn."
"Na to sam i računala."

Napiše nama čovjek karte i platimo mi njemu. Ispriča se još jednom, kaže da mu nitko nikad nije kupio karte mjesec dana unaprijed. Rekoh, mora čovjek znati s novcem.
Kaže Lor- treba znati biti uporan.
Da, treba. Da nisam bila toliko uporna i uvjeravala čovjeka, prošla bih 250-300 kn skuplje. I sad sam tako ponosna na sebe.
Mali savjet: budite uporni i izborite se za sebe. Kao što vidite, isplati se, a osjećaj je taaaaako dobar!
Uživajte

04.09.2007. u 18:10 · Ostavi komentar (4) · Isprintaj · #