Svemir i čovjek

Kulu babilonsku su gradili ljudi, jer su, eto, željeli pokazati da su najmoćniji, iznad svih vrsta, iznad samog svijeta koji ih je rodio. Iznad Prirode, prvenstveno.
Danas katolici mogu pričati koliko žele o Bogu, o pomiješanim jezicima, o duhu svetom, o čemu god, ali jasno je da je Kula pala zbog loše napravljenih temelja i njihovog nepoznavanja temeljnih zakona gravitacije. Ako uporno slažeš kockicu na kockicu, toranj će se eventualno srušiti.
Pustimo sad mitsku pozadinu nekih stvari o kojima ćemo govoriti, recimo da se sve tako i dogodilo. Samo malo prilagodimo objašnjenje, priklonimo se onom vjerojatnijem, ako bude trebalo.
Dakle, Kula je pala jer ljudi nisu znali zakone, kako Zemlje, tako i Svemira samog. Možda su ih i znali, ali su se oglušili. Naravno, kakva Priroda može spriječiti svemoćne, uzvišene ljude u gradnji, u ičemu. Ljudi su tu, i čitav Svemir bi trebao na koljena pasti pred njihovom uzvišenošću.
Gordi su poput lijepog dječaka nakon što učiteljica pocrveni pred njim.
Ne znam, od čega krenuti...Na toliko su se načina otuđili od onoga iz čega su postali, i na toliko načina to niječu, pokušavaju se prikazati kao da su stvoreni "na sliku Božju"! O, bahatosti!
Ma što je to mali čovjek, mali čovjek koji nastaje spajanjem dvaju stanica, koji, da bi preživio, mora u sebe unositi kojekakve stvari, a zatim ih izbacivati, potrošene i prerađene, na drugu stranu, koji plače, koji obolijeva, koji smrdi, koji trune, koji stari, koji se raspada? On je samo mali čovjek, nastao od majmuna, samo jedna karika u odrastanju ovog planeta. Samo jedan od parazita.
Pogledajte malog čovjeka, kako ide ulicom i šepiri se. Hoda asfaltom, svojim izumom, vozi se autom, zagađuje, polemizira, govori o bogu, o politici, o putovanjima u Svemir, o pokoravanju Svemira!
Zamislite, molim vas, jedan čovjek će pokoriti svemir?! Jedna točkica, ma nešto toliko sitno nasuprot Svemira, da, kad bismo izjednačili Svemir i tijelo, on ne bi bio niti dovoljno velik i važan da u debelom crijevu se s njim bakterije pobacuju. Toliko je važan čovjek. On je razonoda u anusu Svemira.
Iako, naravno, nikada se malom čovjeku neće moći dokazati da je u krivu, i da nije stvoren da vlada svime onime što je postojalo vječnostima prije njega i što će nastaviti postojati vječnostima poslije njega.
On će u svom dokazivanju uporno ići glavom o zid i nikada, ali nikada, neće na svom putu destrukcije priznati da je on u krivu.
A pogledajmo samo na koje je sva načine Priroda pokazivala da nema veće od nje. Kulu smo pokrili. Imamo i priču o Noi. Postoje zapisi o gotovo svim kulturama svijeta da je veliki potop bio.
Zamislite sad, koliko bi vode, i kakva bi katastrofa bila potrebna da se dogodi nešto što će čitave civilizacije bilježiti kao potop? Dakle, to se dogodilo već kad su ljudi gmizali po Zemlji, a nije bio samo neka klimatska promjena- u tom slučaju bi se to događalo tisućljećima, i nitko to ne bi nazvao potopom, prosto zato što ne bi znali kakvo je stanje bilo na početku.
I, što se dogodilo? Nešto je Zemlju učinilo veoma, veoma ljutom.
Dođimo bliže u vremenu. Titanic. Ne, ne onaj filmić koji su prikazali večeras, već brod koji je bio najveće dostignuće tog doba. Ljudi su ga nazvali nepotopljivim.
Ljudi su u njega imali toliko povjerenje, u sebe su imali toliko povjerenje, u svoju nepogrešivost i uzvišenost, da se nisu potrudili staviti dovoljno čamaca za spašavanje na njega. Zamislite tu aroganciju! Nitko nama ništa ne može, nitko ništa ne može onome što je od ruku ljudskih sagrađeno, onome čemu ništa poznato na svijetu ne može parirati. Eha, pa, je. Obična, mala, santa leda. Ironije li! Uništila ga je ista materija koja ga je i pokretala. Ista ona koja ga je učinila tako fantastičnim. Samo malo obične vode.
Hoćete nešto još bliže vama? Pogledajte kroz prozor. nema veze koje je doba dana, koje je godišnje doba, pogledajte bolje i primijetiti će te da nešto ne štima. Nešto ne valja. U zraku je onaj miris bijesa, miris razočarenja. Uz, naravno, miris smoga.
Mali čovjek je puno toga napravio. Napravio je plastiku, čudesnu materiju. Napravio je nuklearne bombe, koje mogu uništiti cijeli svijet u samo nekoliko sekundi, napravio je i brane, elektrane, nebodere koji se diži visoko, visoko u nebo. Ako ništa, ljudi su bar naučili da protiv gravitacije ne mogu.
Napravili su si i aute, zgodnu stvar koja ih lagano odvede na neko drugo mjesto. Izmislili su i ovu stvar na kojoj trenutno tipkam, a sad se trude stvoriti i biće s "umjetnom inteligencijom". Biće koje će biti mnogo inteligentnije od čovjeka, bar po pitanju matematike, logike i fizike. Oni će odmah shvatiti gravitaciju, bez brige.
Naravno, čovjek to radi samo zato što može, on je bog, i kao takav će se i ponašati. On je stvoritelj, on piše pravila.
Jeste li primijetili kako nam je vrijeme čudno? Kako su godišnja doba sve više atipična? Jeste? Naravno da jeste, pa stalno je na vijestima. kako se klima mijenja, a mali čovjek ne radi ništa da bi to spriječio.
Oni koji to shvaćaju, koji znaju da čovjek neće još mnogo opstati u svojoj aroganciji, to govore, upozoravaju, a njima se smije. Odmahuje se rukom i smije. Kakva glupost! Pa, kao prvo, ne mogu ja, jedna od šest milijardi, imati ikakav utjecaj na klimu. A i da imam, šta me briga, neće se ništa dogoditi dok sam živa.
Više nemam riječi za taj bezobrazluk, za tu bolesnu samouvjerenost i tu ignoranciju. Zar vi, ljudi, zaista mislite da ste toliko veliki i jaki?
Koliko je ljudi poginulo u tsunamiju? Koliko ljudi pogiba u potresima, poplavama, sušama, vrućinama, velikim hladnoćama, ili zatrpani u rudnicima dok iz Zemljine utrobe čupaju lijepe sjajne stvari koje ih uveseljavaju?
Pogledajte se malo! Toliko si slab i krhak, čovječe. Toliko ovisiš o ovom zraku, o vodi od koje si velikom dijelom sačinjen, od Sunca i vatre koji ti daju toplinu, od Zemlje same koja te hrani i pruža ti utočište.
Samo otvori oči i pogledaj! Pogledaj što radiš svaki put kada se oglušiš na upozorenja, svaki put kada ne zatvoriš vodu dok pereš zube, svaki put kada osudiš da je nešto neprirodno, svaki put kada niječeš da si postao, kao i cijeli život ovdje, iz jedne stanice. Ti, čovječe, nisi uzvišen! Ti, čovječe, nisi bog!
Ti si, čovječe, samo jedna od toliko vrsta, ali jedina koja ima razum, koja stvara umjetnička djela, koja voli, koja daruje, koja pruža pažnju i koja je sposobna za toliko toga!
Ali, sve što radiš, o ti, čovječe, u toj svojoj zaluđenosti vlastitim postojanjem, jest da uništavaš sve oko sebe. Hramove podižeš sebi i samo sebi.
Doći će trenutak kada više neće biti povratka, kada ćeš shvatiti, čovječe, da si imao toliko prilika da ovo učiniš dobrim mjestom, da sebe učiniš zaista nadmoćnom vrstom, vrstom koja se brine, koja čuva, koja uživa i koja voli, i tada ćeš požaliti.
Možda ćeš se i okrenuti i reći, žao mi je za sve.
Ali, to tada nije važno. Zapamti, čovječe, ti si samo jedna vrsta. Ti si samo jedan u nizu svega što nastaje i nestaje u ovom Svemiru.
I tada ćeš mislit da je Svemir na gubitku jer nestaješ. I u zadnjem trenutku, biti ćeš samo čovjek.
Ali, zapamti, Svemir će postojati i živjeti jednako dobro bez tebe kao i s tobom.
Ti si, čovječe, sasvim beznačajan.

02.09.2007. u 00:27 · Ostavi komentar (0) · Isprintaj · #