Prosperitet nasuprot očajanju ili kamo sam nestala

(upozorenje- ovo je jako dug post)
Okružena sam trudnicama. Zaista jesam. A to me izluđuje. Jer i ja to želim biti.

U desetom mjesecu, nakon povratka iz Praga, došlo je ponovno do priličnih previranja u mom životu. Došlo je do novih iskustava i ponovnog pregledavanja i vrednovanja starih. Došlo je do novih, i ponešto uznemirujućih saznanja. Došlo je i do moje promjene stava i afiniteta.
Prva stvar koja me potresla, odnosno, potresala, a sad se vratila, su noćne more. Imam zaista užasne noćne more. Mučile su me najviše u 9.mjesecu, nisam pravo spavala tjednima jer sam se bojala zaspati. I sad su se vratile. I gotovo uvijek imaju iste protagoniste. Mene, moje bližnje, i mog psa. Moj pas je najčešće bijesan i grize me. Sinoć sam sanjala da sam njime ložila vatru. Probudila se u suzama. Grozno mi je kad se sjetim toga.

Traume oko mene koje su me obilježile tiču se trudnoće. Odnosno, prestanka iste. Jedna me frendica jedan dan nazvala i obavijestila da je trudna. Išla je na abortus. Da, to se i očekivalo zapravo cijelo vrijeme. Nije pazila. I svi smo znali da će se dogoditi. Ali ipak. Sama sam bila osjetljiva na tu tematiku, i kad se to zaista dogodilo, kad sam saznala da je trudna, izbacilo me iz takta A onda sam saznala da je i jedna osoba jako bliska meni također prije par godina bila na abortusu. Odobravam abortus, nisam još pisala o tome, mislim jednom. No, spoznaja da je to netko napravio tko je blizak meni, znajući koliko je to traumatično za osobu koja je to napravila...da. Neočekivano je. I ostavlja čudan okus u ustima.

Slijedilo je povlačenje iz društva. Ostala sam na jednoj osobi s kojom sam prisnija. I to ne previše prisna. Mislim, od djevojaka s faksa. Ostali...pa, zaključila sam da mi to ne treba. Ne mogu objašnjavati svoje motive uporno ljudima. Znam da sam to rekla već mnogo puta, ali, evo, opet ponavljam. Jednostavno, imam osjećaj kao da iz mene izvlače svu energiju, posebice onu pozitivnu. Kao da su crne rupe u ljudskom obličju. To sam čak primijetila neki dan. Išla sam s nekim ljudima s faksa, nekima s kojim sam se i ranije družila, na drugo predavanje u bolnicu. Na početku sam bila prilično dobro raspoložena. Na kraju sam se pretvorila u čangrizavu babu koja hoda tri metra iza ljudi s kojima je i mumlja sebi u bradu. Ispili su svo dobro raspoloženje iz mene.
Stekla sam i neke druge bliske osobe. Dva dečka i jedna djevojka. Svi skupa smo prilično različiti, stavovima, pogledima, i načinima života, ali dosta dobro zajedno funkcioniramo. I nitko me previše ne ispituje. I to mi se sviđa.

Imam još jedan dio novog društva. Dečke koje sam upoznala preko jednog frenda. Frenda koji me jako iznenadio i razočarao za novu godinu. Ali, o tome neću pričati. Bar ne sada.
Upoznala sam i jednu jako zanimljivu djevojku. Pomagala sam joj oko upisa na faks, pa smo se počele družiti. Ta je djevojka najintrovertiranija osoba koju sam upoznala. Ikad. Ona jednostavno ne govori. Ne. Odgovor na pitanje "Kako ti se sviđa sok?" se iz nje izvlači (doslovno, izvlači!) i to dugo. I naravno, mora joj se objasniti da se ta informacija neće iskoristiti protiv nje, da ju se pita samo kako bi se pokrenuo razgovor, i da je njeno mišljenje u redu. Veoma naporno, moram priznati. Ali nema veze, cura je jako draga. Vrijedi u nju uložiti truda. Drago mi je što si napokon pridaje neku važnost u ovom svijetu.

Krenula sam na trbušni ples. Ne klasični, već american tribal i tribal fusion stil. Oduševljena sam i učiteljicom i samim plesom. Dobro, moje sposobnosti nisu baš najbolje i još uvijek djelujem kao slon u baletnoj školi, ali i to će se popraviti. Trudim se, i sviđa mi se. To je moja zanimacija na sat vremena dva puta tjedno i uživam u tome i više nego vam mogu opisati. Ne samo što je ples koji je jednostavno urođen svakoj ženi, nego predivno izgleda, a i osjećaj koji ostavlja je....jedan od boljih fikseva. I menstruacije su lakše. Da porod ne spominjem.

Bacila sam se u političke vode. I tjedan dana kasnije izgubila izbore. Ali samo za tri glasa, i zamjenica sam predsjednice. Nije vam jasno čega i kako. Na faksu ponovno pokrećemo jednu studentsku udrugu, oko koje sam se angažirala. Jedna od stavki je bila biranje predsjednika godine. I tu sam izgubila. Ali, u svemu lošem nešto dobro. Naime, da nisam izgubila, ne bih vidjela koliko su ljudi time razočarani. I koliko me ljudi vidjelo na toj poziciji. Jer, ljudi koji su za mene glasali su bili više razočarani pobjedom druge djevojke nego ja. A to puno znači. Vidjeti da me drugi cijene i da me drže dovoljno vrijednom da govorim u njihovo ime.
Udruga koju sam spomenula počinje s radom i uključena sam. Imam i projekt- časopis- za koji se nadamo da će ga odobriti, da ćemo dobiti novce, i da ću ga moći pokrenuti.
Oko same udruge je bilo dosta malverzacija, sivog područja, previranja, svrgavanja veoma važnih ljudi, neprijateljskog preuzimanja i drugog. Tako da mogu reći iz vlastitog iskustva da je politika kurva i da svak mora svoje dupe dobro čuvati.

Faks je krenuo naporno. Zbog njega sam se najviše i izgubila. Traženja profesora su bitno porasla, a mi smo jedva držali korak. Uz to, čitava priča s našim diplomskim je na klimavim nogama. Nitko ne zna kako će to izgledati, kako se upisati, tko će i koliko plaćati...A da bi priča bila bolja, ja sam sa svoje tri godine studiranja psihologije u znanstvenoj populaciji jednaka prodavaču jabuka. Nisam ništa. Potrebni su mi još dvije godine do magisterija i godina dana vježbeništva da bih uopće mogla raditi kao neki psiholog. A forenzična psihologija, koja je ono što želim raditi, odnosno, moje se aspiracije vežu uz profiliranje, je još dalje jer uz psihologiju moram završiti i kriminalistiku. Profiler ne mogu biti samo s kriminalistikom jer mi fali psihologije, a niti samo s psihologijom jer mi fali znanje kriminalistike, poput čitanja mjesta zločina, raspoznavanje dokaza i slično. Također, mogu završiti oboje i postati najbolji profiler u Hrvatskoj, ali to ne bi puno značilo, jer bih bila jedini profiler u Hrvatskoj, i još bez posla. Naime, našoj policiji ne treba profilera. Oni uopće psihologa nemaju. Ali glavno da se unajmljuju vidovnjaci...

Seksualni život ne stoji. Bivši i ja smo zaključili da, s obzirom da je seks bio tako fantastičan u svim pogledima, da se poznajemo, jednostavno nema smisla da apstiniramo jer nemamo nikog drugog. Pa se onda rješavamo stresa među plahtama kad stignemo. Ne mogu reći da me uz njega vežu još neki osjećaji. Prisnost, da. Da ga poželim nekad samo da spava pored mene, da. Ali ljubav...ne. E, sad, da li bih ja to osjećala da mi je dopušteno da to osjećam (jer sada znam da mi nemamo neke stvarne budućnosti, pa se niti ne trudim oko nas), to ne znam. Zaista ne znam.

A trudnoće...ah, trudnoće. Okružena sam trudnicama. Najbolja prijateljica iz djetinjstva ima termin u 8 mjesecu, kao i cura s faksa, kao i sestrična. I kamo god pogledam, trudnice. Prošle sam godine bila u situaciji da sam morala razmišljati o trudnoći i djetetu. I kako sam razmišljala i informirala se, tako je moj majčinski poriv dobivao na snazi. Već sam se vidjela s trbuhom i bebom, i bila spremna na sva odricanja, i dobila dobru vijest- da je sve ispalo u redu. Trudnoća nije nužna. I onda sam se razočarala.
To mi je bio udarac kao da sam bebu izgubila. Tada je bila i čitava ona priča s abortusom i bila sam prepuna pomiješanih osjećaja, konfuzna u potpunosti. Zapravo, još uvijek sam sva smrdana i ne znam što da mislim.
Neku večer sam, prije potresa, sanjala da kupujem Intim Plus test za trudnoću i da su mi ružičaste trakice postale plave. Odnosno, da sam trudna. Onda sam se probudila. I nije bilo ugodno.
Da, znam da beba nije ono što mi treba. I nije ono što ću imati u bližoj budućnosti. Još imam minimalno tri godine do postanka psihologom, nadam se samo godinu dana za kriminalistiku. Zatim traženje posla, potvrđivanje u poslu. I sada na svojoj koži mogu okusiti ono o čemu učim. Kako je žena primorana birati između obitelji i karijere.

I tako sam ja, dragi moji čitaoci, izgubljena svo ovo vrijeme. Bio je čak jedan period u kojem sam bila jako sretna, dobivala sam na nagradnim igrama i sve mi je išlo od ruke. Ali taj se period završio. I gurnuo me natrag tamo gdje sam bila prije. Znam da se čini da se utapam u vlastitim jadikovkama, ali nije tako. Imam stvari koje me ispunjavaju i koje radim. Pišem. Učim. Angažirana sam u udruzi. Govorim glasno pred publikom. Imam svoje mišljenje. Idem na tečajeve. Idem na feminističke seminare. Volim drveće. Kuham. Pečem kolače.
Sad trebam naći nekoga s kim ću to raditi. Ima koji dobrovoljac?

23.01.2008. u 00:53 · Ostavi komentar (13) · Isprintaj · #