Misija: ginekolog

Ležim tako na onom stolu, raširenih nogu, sa svjetlom reflektora uperenim u međunožje, pričam s ginekologom o važnim političkim pitanjima dok me on pregledava, i pitam se zašto se sve žene, dovraga, toliko boje tog pregleda?
Prvi put sam kod ginekologa završila s nekih 13 godina, kad sam bila u bolnici, pa su me poslali i toj teti da me pregleda. Ništa strašno mi nije bilo čak ni tada, a tada sam još bila prilično stisnuto djevojče.
Na redovne sam pretrage počela ići oko osamnaeste. Išla sam kod ginekologa u gradu u kojem sam tada živjela.
Prvo mi je trebalo neko vrijeme da se odlučim uopće ići jer su me prestrašile majka i sve žene iz okolice. Sjećam se da je majka govorila o nekoj psihičkoj pripremi prije posjeta, kao i sve njene kolegice, cure koje sam znala su opisivale iskustvo kao grozno i traumatsko, bojale su se, bilo ih je sram i ne znam što sve ne. Sjećam se jedne priče koja je kružila oko zgrade kako jedna cura nakon pregleda nije mogla skupiti noge i hodala je kao John Wayne u naponu snage. Čak su i one žene koje savjetuju cure po teenovima i sličnim časopisima pričale o nekoj pripremi, razgovorima, i o tome kako te prvi put uopće ne treba pregledati. Ako te strah, možete pričati, ginekolog ti je već
spreman na to.
Prvo su ginekologu otišle moje cure, komada dva, i tog kod tipa kod kojeg sam ja htjela ići. Vratile su se žive, zdrave, u jednom komadu, skupljenih nogu, i bez dogovorene višegodišnje psihoterapije. Zaključila sam kako ne mogu proći puno gore od njih.
I tako sam se ja naručila, otvorila karton. Taj dan sam se lijepo izdepilirala, namackala, sve u svrhu najboljeg izgleda. Kad ideš ginekologu nije baš toliko važna maskara i u kakvoj je kombinaciji sa sjenilom i rumenilom. Obukla sam suknju, nisam baš bila spremna na paradiranje uokolo gole guze. U ovom slučaju, samo skinem gaćice i spremna sam. Ponijela sam obične maramice, vlažne maramice za ruke, vlažne maramice za intimnu higijenu (kako je lijepo pisalo na omotu s cvjetićima), par komada rezervnih dnevnih, čak i gaćice (djevojka nikad ne može biti sigurna). Paranoik!
Za ručicu sam uzela jednu od gore navedenih frendica, i laganim kasom prema doktoru.
Dođem tamo, sjednem, pričam s njom, čekam. Vidim, tu su neka čudna dvoja vrata. To su ti kabine, kaže ona. Ahaaa! Hmh, a hoću li ja čuti njega kad me bude zvao? Zidovi su debeli, vrata neka pretpotopna, od punog drveta, nije lako zvuku da prođe kroz njih (da, to mi je inače najveći strah kad nešto čekam- da neću čuti kad me prozovu). Čut ćeš, bez brige.
Sestra za šalterom mi kaže da sam na redu, da odem u kabinu, skinem se i pričekam da me zove.
Kabina je mjesto koje nikako ne bi odgovaralo nekome s klaustrofobijom. Veoma uska, a dugačka. U svakom slučaju, imaš osjećaj kao da te ovaj uži dio guši. U kabini neka stolica. Da sjednem na nju. Vješalica. Da objesim torbicu. I neki ogrtač pored. Gledam ja taj ogrtač i shvatim- pa to je da ne ideš gologuza unutra! Onda ga pogledam opet i shvatim, ja tu već neko vrijeme stojim, ako neke od žena zaista oblače te ogrtače, a oblače, jer je par njih prije mene bilo u hlačama, njima se svima guza nalazi na istom mjestu i one većinom sjednu na onu ranije spomenutu stolicu. A žene ginekologu dolaze zbog ginekoloških, vaginalnih problema. I sve, kad sjednu, sjednu golom guzom (i još nečim) na taj ogrtač, na istom mjestu. I tako se sve te gljivice, bakterije, picajzle i ostala gamad koja zna napadati žene nađe vrlo koncentrirana na maloj površini tkanine, tamo ponekad partijaju, ali se većinom množe. I šire na ostatak tkanine. Nakon tog prosvjetljenja sam odskočila dobar metar od dotičnog ogrtača. I zaobilazila ga u najširem luku kojeg mi je sobica dopuštala.
Sad će te reći- pa ne mora biti da žene u tome zaista sjedaju. Da, ne mora. Ali, poznajući ljude, mogu biti prilično sigurna u to. U toj sam kabini čekala dobrih 15 minuta, a to prostajati s tremom, osjećajem mučnine, znojnim dlanovima, zidovima koji napadaju, strahom da ću se osramotiti jer neću čuti kad me ginekolog prozove, ili ću čuti pogrešno i upasti dok neka jadna ništa sluteća žena leži na onom stolu, nije baš lako.
I, da, nisam ga čula, sestra se derala na sav glas kroz čekaonicu, i bilo me jako sram.
No, ušla sam unutra, i vidjela da doktor izgleda prilično simpatično. Čovjek me lijepo pregledao, malo smo si i popričali, govorio mi je sve što radi i, kad sam se vraćala u onu mučnu kabinu, strah i trema su u potpunosti nestali. Pri drugom pregledu više nisam imala problema s kabinom, osim s onim ogrtačem kojeg sam se još uvijek bojala, a ginekolog je za vrijeme pregleda samnom pričao o tome kako su darkerima i gotičarima na početku devedesetih zabranjivali ulazak na fakultete, kako je vladala neka paranoja, i time me činio savršeno opuštenom. Slijedeći put sam išla na ultrazvuk jajnika, a čovjek je, dok sam se ja namještala na onaj neki jastučić, da ti digne guzu u zrak, otišao u susjednu prostoriju po štapiće (one za jelo), i s jednom rukom u rukavici, u kojoj je držao stvar za ultrazvuk, a ta stvar je bila, jel, unutra, u drugoj držao štapiće i veselo ih grickao. Čak je mene ponudio. To mi je zasigurno bio jedan od najveselijih trenutaka posjeta doktorima. Koliko god degutantno zvučalo, tome se još uvijek smijem.

Drugi ginekolog, u Zagrebu, je bio sušta suprotnost. S njegovog sam stola sišla plačući. Došla sam s upalom, koju mi žene, pogotovo ovako osjetljive kao ja, imamo svako malo, i tip mi je radio papa test (uzimanje brisa s grlića maternice, za one koji ne znaju), u potpunosti ignorirao moje jaukanje i govorenje kako me boli, a na kraju mi se smijao što plačem. I pokušao iz mene izvući sto kuna za ilegalni ultrazvuk. Sunašce mu pokvareno. Taj sam dan provela osjećajući se kao da sam silovana, sve me boljelo i nisam mogla normalno sjediti.
I tada sam shvatila zašto neke od žena mrze ginekologe. Zbog kretena poput tog doktora. Tretirao me kao da sam neka stvar bez osjećaja, kako boli, tako i srama, kao da sam kokoš koja plače za gluposti (dobro, to je, ali ovaj put sam stvarno imala razlog), i kao da sam ja tu zbog njega, a ne on zbog mene. U tom trenutku je sve ono što je prijašnji ginekolog postigao palo u vodu i ja sam počela doživljavati odlazak ginekologu kao nešto traumatično i kao nešto što trebaš raditi samo kad ti je stvarno sila. I nisam bila jedina kojoj je to priredio, i jedna od frendica je prošla na isti način. Mislim da bi mu karijera mesara puno bolje pristajala od one trenutne. Kasnije sam saznala da je čovjek privatnik. Zamislite, molim vas, on čak ženama i naplati takav tretman! Nažalost, imam osjećaj da su takvi ginekolozi kod nas čak i u većini. I da žene misle da to tako treba biti pa ne prigovaraju.

A zatim sam jednom došla ginekologu i vidjela drugo ime na vratima. Prvo sam mislila da su se premjestili, sto scenarija mi se odvrtilo u glavi, a na kraju sam sjela i čekala, ionako sestru pitati ne smijem, na vratima se nalazi ono famozno "MOLIM NE KUCATI!". I nije mi uopće jasno koja im je to fora s tim ne kucati. Pa prije su sestre na šalterima sjedile, uvijek bile tu za narod koji ima pitanja, a danas, ako pokucaš, računaj na automatsko odstranjivanje ruke i prijeteće poglede slijedećih godinu dana. Znam, imaju posla. Ali imale su ga i prije,a to je funkcioniralo.
I tako sam dočekala da me prozovu, sestra objasnila da se vratio redovni doktor koji je bio na specijalizaciji. Meni oke. U svakom slučaju, sve je bolje od onog manijaka.
Ja doktoru, a on neki mlađahni tip, pričam s njim, čovjek sasvim pristupačan, vrlo dobar. S obzirom da je bila večer, lijepo sam ga upozorila da su mu rolete podignute, da se stol nalazi tako da gleda van i da taj reflektor vani ljudima na ulici osigurava priličan show. Čak se ne moraju niti truditi da vide. Zatim smo krenuli u misiju spuštanja roleta. Podužu misiju. Nakon završetka te misije, slijedio je pregled. Čovjek je bio tako dobar, čak je zagrijao rukama onu željeznu stvar kojom si olakšava vidik. I vratio mi je vjeru u ginekologe.
Već mi je doktor gotovo godinu dana, opet se ne bojim pregleda, ulazim u ordinaciju nasmijana, diskutiramo o mojim boljkama i lošem zdravstvu, i mogu sa sigurnošću reći ženama svijeta da ginekološki pregled nije strašno iskustvo.
Naravno, uvijek pazi kako izgledaš, iako onaj reflektor baca tako gadno svjetlo da bi i Pepeljuga izgledala kao baba roga, opusti se, diši i uvijek upozori kada te boli. Ako ignorira, nemoj zaboraviti da se tvoje stopalo nalazi u savršenom položaju da njega slučajno lupiš po glavi (aha, koga sada boli!). A uvijek možeš tražiti i novog. I novog, i novog. Dok ne nađeš nekog tko će ti biti dobar.
Uvijek ga treba sve pitati, koliko god je dobar, zaboravlja napomenuti stvari, a na taj način postaješ angažirana.
I tretiraj odlazak ginekologu kao odlazak zubaru. Naposljetku, nema neke razlike, samo je druga rupa u pitanju.
I bauk zvan ginekolog će se brzo rasplinuti, a ostati će samo doktor koji ti želi pomoći.
Ne zaboravite, uvijek nosite suknju! Izbjegavajte ogrtače...brrr ...bakterije...

I, ne, vagina nije dio tijela kojeg se trebaš sramiti, upravo suprotno. Nju treba voljeti i naći joj najboljeg doktora

09.09.2007. u 21:38 · Ostavi komentar (1) · Isprintaj · #